Od napada sila Osovine na Jugoslaviju 1941. sve do kapitulacije Italije, antifašistički pokret otpora u Istri djelovao je u ilegalnosti zbog represije državnog aparata. U tom razdoblju dolazilo je do masovnih uhićenja zbog pomaganja pokretu otpora i do mobilizacije istarskih mladića u talijansku vojsku. Nakon kapitulacije Italije 1943. u Istri je započeo masovni antifašistički narodni ustanak te se stvaraju mnogobrojni oružani partizanski odredi i brigade. Slijedi životna priča Gizele Sterpin koja je u vrijeme fašističke okupacije uhapšena i kao politička zatvorenica odvedena u zatvor u Pazinu i Trstu, a zatim u koncentracijski logor u Auschwitzu i Ravensbrücku. Gospođa Gizela Sterpin, kći Ivana i Marije Petrović, rođena je 27. 5. 1924. u selu Podmerišće, Cerovlje – Pazin.
Obitelj se bavila stočarstvom i poljoprivredom – uzgojem žita, repe, maslina, šljiva i sl.
Prema riječima gospođe Gizele istarski čovjek živio je teško tridesetih godina 20. stoljeća te su se mještani iseljavali u potrazi za boljim životom.
Teško nadničarstvo ostavilo je duboko sjećanje u životu ove zanimljive osobe.
Gospođa zamišljenog pogleda kaže: „Kao dijete odlazila sam na žurnadu (nadničarstvo) kako bih uštedjela za osobne potrebe.“
Prije rata, za vrijeme talijanske okupacije, pohađala je talijanski vrtić i školu. Imena i prezimena tada su se talijanizirala i gospođa Gizela Petrović postaje Gizella Petroni.
S petnaest godina otišla je služiti bogate talijanske obitelji u Trst i tamo ostaje tri godine, do početka Drugog svjetskog rata. Kada je počeo rat, sa susjedom iz svojega sela pješačila je dva dana iz Trsta do doma. Dolaskom u Podmerišće 1943. godine. uključila se u pomoć partizanima iz svoga i susjednoga sela. Prisjeća se kako je nekoliko puta talijanska vojska imala racije u njezinom i okolnim selima. Tijekom zadnje racije pobjegla je u šumu, ali je ipak uhićena i odvedena u zatvor u Pazinu. Tek po završetku rata saznaje ime osobe iz susjednog sela koja je Talijanima dojavila suradnju mještana i partizana. Također, napominje kako je doušnik iz susjednog sela pobjegao u Ameriku da bi izbjegao zasluženu kaznu.
Profesorica Ekonomske škole Mije Mirkovića Rijeka, Margarita Martinović, u suradnji s prof. Urošem Mikašinovićem, intervjuirala je gospođu Gizelu Sterpin povodom obilježavanja Dana sjećanja na holokaust i sprječavanja zločina protiv čovječnosti. Gospođa se prisjeća svih žrtava nacističkih režima tijekom Drugog svjetskog rata jer je i sama bila žrtva.
Možete li nam ukratko reći nešto o vašoj obitelji?
Zovem Gizela Sterpin. Odrasla sam u malenom selu u sjevernoj Istri. Od kada pamtim, moji roditelji bavili su se poljoprivredom i stočarstvom. Proizvodili smo uglavnom sve što nam je potrebno. Iz tog vremena imam lijepe obiteljske uspomene usprkos teškome i mukotrpnom životu.
Kako ste živjeli prije rata?
Kao i u mnogim selima, u to vrijeme na selu je živjelo puno više ljudi pa je i kod nas bilo znatno više djece nego danas. Živjelo se skromno, ali bili smo složni pa ako bi nam nečega i nedostajalo mi to nismo primijetili.
Koliko ste bili stari kada je započeo rat?
Rat me je zatekao kao mladu djevojku. Nisam još bila udana, ali imala sam planove za budućnost s jednim mladićem, no rat je sve promijenio.
Je li vaša obitelj bila politički aktivna?
Ne. Cijela obitelj bavila se poljoprivredom i politika nam uopće nije bila važna pa se na nju nismo niti osvrtali. Nismo niti razmišljali da bi nam na živote mogla utjecati neka pojava na koju se uopće nismo obazirali.
Kakav je bio odnos Hrvata i Talijana?
Svi smo živjeli zajedno i nije bilo neke netrpeljivosti. Ljudi su lakše pronalazili zajednički jezik i nismo se obazirali tko je koje nacionalnosti.
Kako i zašto ste bili uhićeni?
Uhićena sam pod sumnjom da sam simpatizer partizanskog pokreta. Uz mene je uhićeno još šest ili sedam djevojaka iz našega sela. Kasnije smo doznali da se radilo o anonimnoj prijavi, no tek po završetku rata saznajemo tko nas je prijavio.
Sjećate li se trenutka uhićenja?
Vojska je došla u moje selo u jutarnjim satima. Isprva uopće nismo znali zašto su došli, no ubrzo smo saznali da postoji nalog za uhićenje svih djevojaka među kojima je bila i moja prijateljica Elza Sterpin .
Isprva smo odvedeni u pazinski zatvor gdje su se raznim metodama trudili dobiti od nas priznanje da surađujemo s partizanskim pokretom. U zatvoru sam bila desetak dana. Tukli su me i sukli (skinuli golu) da izdam partizane i njihove pomagače. Nisam htjela surađivati s njima, no moja prijateljica je, u nadi da će prestati mučenje, priznala suradnju. Ispalo je da je to velika pogreška jer su je upravo na temelju njenog priznanja pogubili. Nakon Pazina odveli su me u zatvor u Trstu – Coroneo, a nakon dvadesetak dana (4. 6. 1944.) deportirana sam u Auschwitz kao politički zatvorenik.
Kako je izgledala deportacija, jeste li znali kuda vas odvode?
Uglavnom smo putovali noću jer se tadašnji progon pokušavao što više sakriti od očiju javnosti. Bili smo svi zajedno u vagonima namijenjenima za prijevoz stoke. U jednom vagonu nagurali bi nas što više tako da je bilo vrlo skučeno. Najgore od svega je što nismo znali što nas čeka, gdje idemo i s kojim ciljem. To neznanje je možda i najgore od svega što smo prošli do trenutka dolaska u Auschwitz.
Čega se sjećate prilikom dolaska u Auschwitz?
Prilikom dolaska morali smo stati u red iz kojeg su se izdvajali oni koji su sposobni za rad i oni drugi. Zahvaljujući dobrom fizičkom zdravlju stavljena sam u red ljudi koji su bili namijenjeni za obavljanje fizičkih poslova i to je bila sreća u nesreći jer sam dobila priliku raditi, a samim time i živjeti. Nažalost, puno ljudi koji su bili sa mnom u vlaku nisu dobili tu priliku. Nakon selekcije dobili smo uniforme s trokutom na leđima (politički zatvorenici) te je svaki zatvorenik dobio tetovažu na ruci u obliku broja pod kojim je vođen u evidenciji. Ja sam dobila broj 81658. Cijele smo dane radili po kiši, hladnoći. Kopali smo rovove, čistili fekalije i nosili stvari Židova iz vagona u magazine. Tukli su nas i izgladnjivali. Zbog neuhranjenosti dosegla sam težinu od 35 kg. U listopadu 1944. godine deportirali su nas u Ravensbück i nakon kratkog vremena prebačena sam u Ebersvalde gdje sam prisilno radila u tvornici granata. Od 4. 5.1945. Nijemci su s nama bježali pred Rusima. Rusi su nas poslije oslobodili i vratila sam se u Jugoslaviju, u Suboticu 15.10.1945. Doma (u Pomerišće) sam došla 25.10.1945.
Kako i kada ste se vratili kući?
Kraj rata dočekala sam u logoru. Dolaskom Sovjeta nitko se nije brinuo za nas, već smo samo pušteni i u tom trenutku smo shvatili da smo pred novim izazovom. Nalazili smo se u stranoj zemlji, opustošenoj ratom, bez igdje ičega i morali smo pronaći put kući. Nasreću, mnogi domaćini su nam pomogli na način da su nam ponudili zaklon i hranu. Moj put je vodio preko Berlina, Beograda i Rijeke. Nije bilo lako, no znala sam da me na kraju svega čeka moje rodno selo. Moja obitelj se iznenadila kada me vidjela jer su me dugo tražili i mislili su da sam mrtva. Dolaskom kući saznala sam da je moj budući suprug, kao pripadnik talijanske vojske, u engleskom zarobljeništvu. Nakon što je pušten, vratio se u Istru i napokon smo mogli započeti zajednički život ne opterećujući se prošlošću.
Kako ste uspjeli preživjeti sve užase logora?
Ključ uspjeha je pozitivno razmišljanje. Niti u jednom trenutku nisam si dozvolila klonuti duhom. Sve što sam prolazila doživljavala sam samo kao jednu ružnu životnu epizodu iz koje ću izaći još jača. Preživjela sam jer se nisam sekirala (brinula). Bit će ča bude!
Koja je vaša poruka mladima?
Sve nedaće kroz život uspjela sam prevladati jer nikad nisam dozvolila da me one definiraju. Nikada se nisam brinula. Moj moto je uvijek bio – Ako se nešto treba dogoditi, dogoditi će se.
Misliti dobro, raditi dobro i pomoći svima bez obzira na situaciju.
Zahvaljujemo se gospođi Gizeli Sterpin, njenoj kćeri Silvani Sterpin i cijeloj obitelji na izdvojenom vremenu i prisjećanju na teške životne trenutke. Njih treba pamtiti i zapisivati da se zna što se dogodilo i što su ljudi proživljavali. Informacije se moraju zapisati i prenositi jer osobe poput gospođe Sterpin neće zauvijek biti tu. Sve ovo neka bude poticaj da nikada ne zaboravimo genocid nad Židovima i sustavno istrebljivanje ostalih naroda u najjezivijim „tvornicama smrti“ za vrijeme nacističkog režima u Njemačkoj.
Holokaust je jedan od najvećih zločina u povijesti čovječanstva. Od 1996. u Njemačkoj, a od 2005. i u cijelom svijetu, 27. siječnja je Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta jer je na taj datum 1945. prodorom sovjetskih trupa spašeno sedam i pol tisuća zatvorenika iz zloglasnog Auschwitza.
Margarita Martinović, prof.