Vlak – prošla izdanja

VLAK SJEĆANJA – Auschwitz 2013

U organizaciji UABA Grada Opatije nekoliko mladih ljudi priključilo se projektu “Vlak sjećanja” koji je krenuo iz Milana prema Auschwitzu.
Putovanje smo započeli sa željezničkog kolodvora u Rijeci. Ispratio nas je Oleg Mandić i televizijska ekipa RI-TV. Bilo je zanimljivo upoznavanje male ali odabrane grupe. Prvi smo se put sreli ali sa zajedničkim ciljem otići u posjet Auschwitzu – tvornici smrti u 2.svjetskom ratu.
Kroz naše putovanje do Salzburga smo se upoznali i osjećali kao obitelj. Pazili smo i čuvali jedni druge.

U Salzburgu smo dočekali vlak koji je dolazio iz Milana. Kompozicija je prolazila..prolazila i nikako da stane. Bilo je oko 20 vagona.Ukrcali smo se u vlak, smjestili a naši domaćini dočekali su nas s toplim napitcima. U vlaku je bilo 750 ljudi, većinom srednjoškolaca iz cijele Lombardije i jedna manja grupa iz Francuske.
Gledali smo snijeg kako pada.Vani je bilo jako hladno. Već na samom početku ovog putovanja osjećali smo se drugačije. Tuga, sjeta, suosjećanje prolazili su našim mislima, na tisuće onih ljudi koji su istim ovim putem prolazili, ne znajući kuda odlaze, a nisu mogli ni pretpostavljati da je to za većinu bio put bez povratka.

Nakon dvadesetčetiri sata dugog putovanja stigli smo u Krakov.
Poslijepodne bilo je predviđeno za posjet Krakovu, jednom od najljepših gradova Europe. Imali smo izvrsne vodiče koji su nas upoznali s povijesnim i kulturnim značajkama ovog grada na rijeci Visli.
Priča o getu Židova u gradu, humanom preseljenju u Podgorze, gdje je u neljudskim uvjetima živjelo 15 000 Židova. Sama riječ “geto” i dan danas odzvanja zastrašujuće. Živjeli su ograđeni zidom, prozori su bili daskama okovani, bez hrane, lijekova. I u tim najtežim uvjetima uvijek se pronađe netko tko svojom hrabrošću, idealima, ljubavi prema čovjeku želi pomoći. Tako su dvojica pravednika ljekarnik Tadeusz Pankiewicz i Oscar Schindler odigrali veliku ulogu u životima tih ljudi i postali uzor čovječnosti.Na trgu ispred ljekarne postavljeno je 75 stolica, koje podsjećaju na 75000 ubijenih Židova.
Krakovom dominira očaravajuća utvrda Wawel iz 17.stoljeća.U njoj su vijekovima stolovali poljski kravljevi. Ona je njihov ponos i u njoj se osjeća sva raskoš, moć i tragedija Poljske. Za vrijeme 2.svjetskog rata u utvrdi je neko vrijeme stolovao Himmler. Krakov nije razrušen u ratu jer su ga Nijemci proglasili glavnim gradom gubernije i tako je ostao sačuvan.

Došao je dan posjeta Auschwitzu. Dobro smo se obukli jer su nas neprestano upozoravali da tamo kamo idemo je još hladnije i uvijek puše vjetar.
S nama u autobusu je bio dr. Andrea Bienati koji nas je oduševio svojim izlaganjem vezano za sve detalje od samog početka otvaranja Auschwitza još kao kasarne.
Iz autobusa smo gledali prugu koja vodi do logora. Oko nas je nepregledna ravnica, snijeg i -12 stupnjeva.
Dočekao nas je vodič koji nas je uveo u povijest. Natpis na ulazu “Arbeit macht frei” ledi krv u žilama. Zgrade od fasadne cigle koji su nijemi spomenici okrutne istine, govore o strahovito izgrađenoj organizaciji vlasti, hijerarhiji, snazi, okrutnosti. Ima 28 takvih zgrada koje su preuređene u muzej. Prolazili smo iz jedne u drugu, slušali priču, vidjeli cipele, naočale, kosu, kofere…sve baš sve što su mogli uzeti ljudima da im oduzmu njihovo dostojanstvo, identitet a na kraju kroz torturu, mučenje oduzimali su im i dušu. Ljudi su umirali od boli, hladnoće, gladi, iscrplljenosti…i plina Ciklon B.
U zgradi broj 10 radio je dr. Mengele. On je vršio eksperimente na djeci, blizancima. Mnogi su otišli iz baraka i nikada se više nisu vratili.

Užasna pomisao je da kada su otkrili da se s plinom ciklon B mogu otrovati ljudi, a nisu znali kolika količina je dovoljna za određeni broj ljudi počeli su vršiti probe s doziranjem: tako su neki ljudi umirali u mukama dok nisu konačno odredili dozu koja je dovoljna da u nekoliko minuta uguši na stotine ljudi. U Auschwitzu I bila je prva plinska komora i krematorij. Prvi zapovjednik logora bio je Rudolf Hos koji je obješen u logoru 1947.g.

Nekoliko kilometara od logora Auschwitz I nalazi se Auschwitz II Birkenau tvornica smrti. On je 30 puta veći od Auschwitza I. Ulazna vrata, pruga koja se produžava u logor. Snijeg, hladnoća i vjetar koji uvijek puše i nosi sa sobom i danas osjećaj smrti. Ogromno polje, ograđeno s nekoliko redova bodljikave električne žice, koja je još i danas zategnuta.
Na tom prostoru bilo je puno baraka. Zidanih a najviše drvenih. Od onih drvenih su ostali samo dimnjaci peći, koje su bile u svakoj baraci ali najćešće se i nisu ložile, nego su se ljudi grijali sami toplinom svoga tijela. Bilo je oko 700 uznika u svakoj zidanoj baraci, a 350 u drvenoj.
Kako bi sakrili od stanovnika okolnih sela što se u logoru događa produžili su tračnice i tako je vlak direktno dolazio u logor. Tu su pridošlima oduzimali svu imovinu, odjeću , obuću, zlato ,novac. U samom početku SS su naredili da ljudi mogu ponijeti sa sobom 25 kg osobnih stvari, a kasnije su smanjili na 15kg tako da uzmu samo ono najvrijednije.

Za ljude koji su nakon putovanja od nekoliko dana stigli na odredište smrti, iscrpljeni, prestrašeni slijedila je procedura.Stajanje u kolonama, podjela na muškarce, žene i djecu, pregled liječnika koji je odmah od oka odredio tko može raditi a koga treba odmah eliminirati.Nakon toga skidanje, pranje, određivanje koje boje će netko dobiti trokut na robijaškoj košulji, crveni, žuti ili crni.Ljudi gube svoja imena i postaju brojevi koje im tetoviraju na lijevoj podlaktici. Užas.
Odvode ih u barake.Organiziraju za rad. Ubrzo počinje sustavno ubijanje ljudi. Najviše je u logoru bilo Židova a bilo je i dosta Roma. Život im se svodio na jutarnje prozivke “apele” , malo čaja ujutro i neke bljutave juhe i malo kruha, rada i čekanja da li će sutra i oni biti određeni za smrt.

SS-ovci su počeli ubijati trovanjem plinom i nakon toga spaljivanjem kada su uočili da nemaju dovoljno prostora za pokopanje svih umrlih. U početku su bacali pepeo u rijeku, a potom su ga koristili kao dodatak u svojstvu gnojiva na poljoprivrednim poljima u blizini logora. Na nekim mjestima zemlja je bila pokrivena i nekoliko metera debelim slojem pepela.

Birken je breza, zato se i ovaj dio zove Birkenau, polje breza. Prekrasne, velike breze dominiraju ovim područjem. Šumi njihovo lišće i čuva svaku pojedinačnu priču logoraša. Voljela sam breze, to mi je najljepše drvo, ali sada nakon boravka u logoru, obuzima me tuga i to me drvo veže za sve žrtve Auschwitza.
Nema riječi da se izrazi tuga i bol. Auschwitz i Birkenau se doživljavaju srcem i umom.

Na spomenik koji se nalazi u centru logora, ispisane su riječi na svim jezicima. Naši najmlađi članovi položili su vijenac i poklonili se svim žrtvama logora. Naših ljudi u logoru je bilo 10 000.

U velikoj kongresnoj dvorani imali smo zajedničko druženje i prezentaciju učenika vezano za logor. U ime naše delegacije Oleg Mandić poslao je pismo u kojem je opisao svoj doživljaj kada je bio uznik od 11 godina s crvenim trokutom. Njegova majka, baka i on su posljednji napustili logor Auschwitz. Mnogima su potekle suze.
Došao je i dan povratka. Puni utisaka, novih poznanstava i prijateljstva sa svim lljudima koje okuplja ista ideja – da se ovakvi zločini nikada više ne ponove, da se poštuju svi ljudi i razvijaju humaniji odnosi u društvu.
U vlaku su bile organizirane radionice na temu što smo sve vidjeli, bilo je prikazivanje filma i priče o različitim oblicima fašizma u suvremenom svijetu.

Bližio se rastanak. Doputovali smo u Rijeku gdje nas je Oleg Mandić dočekao s ekipom novinara koji su zabilježili ovaj važan događaj.
Posebno bih zahvalila UABA Grada Opatije koja je bila inicijator ovog projekta, UABA Krka, PGŽ koja je prepoznala važnost i uvijek je za suradnju, Gradu Opatija koji redovito sudjeluje i prati sve naše akcije i nadasve Olegu Mandiću koji je ovaj naš poduhvat usmjerio, oraganizirao i nadahnuo svojom životnom inspiracijom.
Organizacija cijelog putovanja od strane Talijana bila je izvrsna.Oni su nam odali priznanje i izrazili želju da i sljedeće godine budemo s njima i u još većem broju.
Posebna pohvala svim našim učesnicima Ivanu, Zvjezdani, Ninu, Nataliji, Vilimu, Davidu, Ivani, Igoru,Korini,Antoniu i Jozi na lijepom druženju i dostojnom prezentiranju našeg kraja i cijele Republike Hrvatske.

Suzy Cvjetković
Putopis: Vlak sjećanja 2013.

Natalija Mršić
(Dobrotom: UABA Krk, 04. 04. 2013.)

Dana 21. ožujka 2013. sa željezničkog kolodvora u Rijeci započelo je naše putovanje u Poljsku. Otpustivši svoje kočnice vlak nas je, u dobroj atmosferi, većinom tek upoznatog društva, vodio od sunca i mora kroz planine i snijeg do grada Villacha. Ondje smo presjeli u drugi vlak te uz priču i smijeh nastavili do Salzburga. Premalo je bilo vremena za pomno razgledavanje divnih trgova, dražesnih uličica i znamenitih dvoraca Mozartova grada. Ipak, uputili smo se u brzinski posjet gradu soli iskoristivši nekoliko sati do ukrcavanja na matični Vlak sjećanja. U vlaku smo se pridružili brojnim Talijanima, glavnim organizatorima putovanja, i jednoj skupini iz Francuske. Smjestili smo se u kupee (couchette) i nakon izvjesnog vremena zanimljivih razgovora otišli na spavanje. Slijedećeg smo se jutra probudili u Poljskoj. Ubrzo smo stigli u Krakow, naše sjedište naredna tri dana. Krakow je jedan od najstarijih poljskih gradova. Nalazi se na rijeci Visli u podnožju brda Wawel na kojem se nalazi očaravajuća utvrda u kojoj su do 17. stoljeća stolovali poljski kraljevi. Renesansna, gotička i barokna arhitektura starog grada (pol. Stare Miesto) svjedoči o dugoj povijesti Krakowa koji je do 16.stoljeća bio središte Vojvodstva Krakow. U gradu na Visli nalazio se i jedan od pet glavnih geta stvorenih od strane nacista za vrijeme njemačke okupacije u 2. svjetskom ratu. Geto je stvoren 03. 03. 1941. u četvrti Podgorze. U toj nedovoljno velikoj četvrti nacisti su smjestili oko 15 000 Židova. Lakše ćemo shvatiti odnos veličine geta i broja ljudi ako kažemo da su u jednom stanu živjele četiri obitelji, a bilo je i onih koji su bili primorani živjeti na ulici. Nacisti su geto ogradili zidovima, prozore su zatvorili daskama. U potpunosti su odvojili Židove koji su se unutar geta borili s bolestima, nestašicom hrane, pića… Ipak, bilo je ljudi koji su hrabro i požrtvovno pomagali Židovima u teškoj situaciji. Kriomice su im bacali hranu i druge prijeko potrebne stvari. Jedan od heroja bio je i Tadeusz Pankiewicz, ljekarnik koji je svojom voljom ostao unutar geta i pomagao Židovima. Među junacima bio je i Oscar Schindler, vlasnik tvornice u blizini geta koji je riskirao svoj život kako bi spasio što više Židova. Njegova uloga u spašavanju Židova od sigurne smrti prikazana je u višestruko nagrađivanom Spielbergovom filmu Schindlerova lista iz 1993. godine.
Na mjestu nekadašnjeg geta vidjeli smo stolice koje imaju simboličnu vrijednost. Svi znamo da stolice bez ljudi koji će na njih sjesti nemaju smisla. Čemu stolice ako nema ljudi? Ali stolice u Krakowu čekaju Židove iz Poljske koji su osjetili gorčinu života pod nacistima. Sljedećeg smo dana otišli u koncentracijski logor Auschwitz, mjesto jednog od najtežih zločina u povijesti čovječanstva.
Prvo smo posjetili kamp Auschwitz I. ili Stammlager u kojem je ubijeno oko 75 000 ljudi. Na ulazu nas je dočekao svima dobro znani natpis Arbeit macht frei odnosno Rad oslobađa. Unutar kampa ima 28 blokova koji su danas pretvoreni u muzej. Hodajući iz prostorije u prostoriju, iz bloka u blok vidjeli smo brojne stvari koje su logorašima uzimali pri dolasku (kofere, kuhinjski pribor, naočale, cipele, proteze,…), razne slike koje su ovjekovječile samo jedan mali dio strahota koje su se ondje događale. Također, bili smo u plinskim komorama i u prostorijama s pećima za kremiranje tijela. U kampu se nalaze i vješala na kojima je 16. 04. 1947. pogubljen Rudolf Höß, prvi zapovjednik Auschwitza.
Nakon kampa Auschwitz I. otišli smo u Birkenau (Auschwitz II.), najveći od svih kampova. Birkenau je bio kamp za istrebljenje u kojem je ubijeno više od milijun ljudi. Većina logoraša je ubijeno u plinskim komorama Ciklonom B, ali mnogi su umrli od gladi, prisilnog (preteškog) rada, manjka higijene, medicinskih eksperimenata koji su na njima vršeni. Iznimno dobar vodič kojeg smo imali ispričao nam je što se dešavalo unutar ograda logora smrti s bodljikavom žicom pod naponom. Ljude su dovozili u vagonima za stoku. Neki su putovali danima, u neljudskim uvjetima, strahu, okruženi plačem djece. Kada su stigli u logor oduzimali bi im sve stvari, a ljude bi razvrstali te su tako, u redovima, morali ići pred doktore koji su, doslovno, u nekoliko sekundi odlučivali tko će živjeti, a tko umrijeti. Oni koji se nisu činili dovoljno snažnima (starci,bolesnici, djeca) odmah su poslani u plinske komore. Drugi, ostavljeni na životu, poslani su u blokove gdje su ih brijali, prali u hladnoj vodi. Na kraju su dobivali logorske uniforme s brojevima i oznakama.
Hodajući kampom Birkenau obuzimali su nas razne emocije, misli. Prolazeći pored polja ispod kojeg leži oko 4 metara ljudskog pepela ili pak pored ruševina tvornica smrti gdje su masovno i hladnokrvno ubijali logoraše pitali smo se kako neko ljudsko biće može činiti te užase drugom čovjeku. Pravi odgovor na to pitanje ne postoji. Možda dio odgovora leži u činjenici da su ljudi ondje bili samo objekti, samo brojevi. Na tako nešto nismo mogli ostati ravnodušni. Možda zvuči neobično, ali upravo neravnodušnost je ono najbolje što smo mogli ponijeti sa sobom s tog mjesta nezamislive patnje.

P.S. Htjela bih, u svoje ime, ali i u ime svih nas iz Hrvatske koji smo bili na putovanju, zahvaliti svima koji su nam omogućili da se ukrcamo na Vlak sjećanja, posebice gospodinu Olegu Mandiću. Također, zahvale želim izreći i gospođi Suzani Cvjetković na njenom strpljenju i izvanrednoj organiziranosti i srdačnosti tokom putova