Oleg Mandić: NIKADA ZABORAVITI PREŽIVJELE AUSCHWITZA !

Za pet godina postojanja u Auschwitz je dopremljeno oko dva miliona ljudi, sa prvenstvenim ciljem da budu ubijeni i tijela im spaljena u jednom od tamo aktiviranih krematorija. Ali nije se baš sve poklopilo prema zamisli Hitlera i njegovih sljedbenika. U prvom redu i najglavnije: nisu pobijedili u Drugom Svjetskom ratu, pa nije bilo ni vremena za pobiti 12 miliona Židova i sijaset kolateralnih žrtava shodno nacističkim procjenama, namjerama i planovima zacrtanim u Protokolu iz Wannseea od 20. siječnja 1942 godine.

27. siječnja 1945 Crvena Armija je oslobodila Auschwitz. Zatekla je 2000 mrtvih logoraša, ali i 4400 još živih. Među njima bio sam i ja…

Sedam dana ranije Nijemci su pred nastupajućom opasnosti pobjegli i sobom poveli 80.000 uznika („marš smrti“). Na putu je njih 20.000 uspjelo pobjeći, 20.000 je ustrijeljeno, a 40.000 ih je stiglo u druge njemačke koncentracijske logore.

P4198898

Dakle tih je dana bilo preživjelih aušvickih logoraša 64.000. Njima valja pribrojiti one koji su već ranije deportirani iz Auschwitza na prisilni rad u Njemačku i koji do tog čas nisu bili ubijeni – od gladi, od ropskog rada, od savezničkog bombardiranja ili od njemačkog metka. Svi su oni bili živi svjedoci ekstremnog zločina – Auschwitza, s time da su ovi posljednji trebali preživjeti još nešto više od tri mjeseca: njihovo je naime oslobođenje nastupilo tek završetkom rata početkom svibnja.

Godine su prolazile. Nikada se nije uspjelo sačiniti spisak preživjelih logoraša sa tetoviranim uzničkim brojem na lijevoj podlaktici. Samo je ta tetovaža, naime, neprikosnoveno ukazivala na to, da je dotična osoba tijekom svog križnog puta bila u Auschwitzu. Uznici drugih nacističkih logora smrti nisu imali „privilegiju“ tetovaže… A najpoznatiji takav nepotpuni spisak je onaj začet od međunarodnog Crvenog križa iz Bad Arolsena.

S godinama se broj ovih svjedoka neminovno smanjivao. Zadnjih godina rapidno. Njihov je biološki sat sve brže otkucavao. Pred par godina (2015.) pozvan sam bio na obilježavanje 70 godišnjice oslobođenja Auschwitza: bilo nas je 293 pozvanih. Predstavljali smo 10% tada još živih preživjelih iz cijeloga svijeta – njih 2931.

019aa

Danas računam da nas nema više od od 1000. U Hrvatskoj, nakon nedavne smrti prijatelja mi Lustiga, vjerujem da sam sa mojih 87 godina posljednji živući uznik iz Auschwitza.

Sa uznicama je međutim situacija nešto drukčija. Posebno u našoj i Istarskoj županiji. 1944 su naime obje bile dio Adriatische Kűstenlanda, provincije IV Reicha odakle su samo ženske zatvorenice slali u Auschwitz. Muške u Dachau.

U takvoj me situaciji neobično obradovalo nedavno saznanje da tu, pored mene, u Rijeci živi  GIZELA STERPIN, koja je u svibnju 1944 poput mene bila zatvorena u tršćanskoj tamnici „Coroneo“. Transportom je odvezena u Auschwitz tog 4. lipnj a, mjesec dana prije mene. Gospođa Gizela ima danas 96 godina.

Profesorica Ekonomske škole „Mijo Mirković“ Rijeka, Margarita Martinović, u suradnji sa prof. Urošem Mikašinovićem, intervjuirala je ove godine gospođu Gizelu Sterpin povodom obilježavanja Dana sjećanja na holokaust i sprječavanja zločina protiv čovječnosti. Njihovom dobrotom prenosimo u nastavku hvalevrijedan materijal  objavljen na stranicama njihovih školskih novina.

Sve to pri saznanju da živih svjedoka Auschwitza ima još vrlo malo, pa iskoristimo njihovu spremnost i mogućnost da od njih, kao neposrednih žrtava, dobijemo svjedočanstva najsvirepijih zločina Drugog svjetskog rata. I to sve pod poznatom krilaticom: BILO JE JER SAM I JA BIO TAMO !

Intervju s Gizelom Sterpin: priča iz vremena stradavanja Istrijana pod fašističkom okupacijom

P1130137
Gđa Gizela danas

Od napada sila Osovine na Jugoslaviju 1941. sve do kapitulacije Italije, antifašistički pokret otpora u Istri djelovao je u ilegalnosti zbog represije državnog aparata. U tom razdoblju dolazilo je do masovnih uhićenja zbog pomaganja pokretu otpora i do mobilizacije istarskih mladića u talijansku vojsku. Nakon kapitulacije Italije 1943. u Istri je započeo masovni antifašistički narodni ustanak te se stvaraju mnogobrojni oružani partizanski odredi i brigade. Slijedi životna priča Gizele Sterpin koja je u vrijeme fašističke okupacije uhapšena i kao politička zatvorenica odvedena u zatvor u Pazinu i Trstu, a zatim u koncentracijski logor u Auschwitzu i Ravensbrücku. Gospođa Gizela Sterpin, kći Ivana i Marije Petrović, rođena je 27. 5. 1924. u selu Podmerišće, Cerovlje – Pazin.

Obitelj se bavila stočarstvom i poljoprivredom – uzgojem žita, repe, maslina, šljiva i sl.
Prema riječima gospođe Gizele istarski čovjek živio je teško tridesetih godina 20. stoljeća te su se mještani iseljavali u potrazi za boljim životom.
Teško nadničarstvo ostavilo je duboko sjećanje u životu ove zanimljive osobe.
Gospođa zamišljenog pogleda kaže: „Kao dijete odlazila sam na žurnadu (nadničarstvo) kako bih uštedjela za osobne potrebe.“
Prije rata, za vrijeme talijanske okupacije, pohađala je talijanski vrtić i školu. Imena i prezimena tada su se talijanizirala i gospođa Gizela Petrović postaje Gizella Petroni.
S petnaest godina otišla je služiti bogate talijanske obitelji u Trst i tamo ostaje tri godine, do početka Drugog svjetskog rata. Kada je počeo rat, sa susjedom iz svojega sela pješačila je dva dana iz Trsta do doma. Dolaskom u Podmerišće 1943. godine. uključila se u pomoć partizanima iz svoga i susjednoga sela. Prisjeća se kako je nekoliko puta talijanska vojska imala racije u njezinom i okolnim selima. Tijekom zadnje racije pobjegla je u šumu, ali je ipak uhićena i odvedena u zatvor u Pazinu. Tek po završetku rata saznaje ime osobe iz susjednog sela koja je Talijanima dojavila suradnju mještana i partizana. Također, napominje kako je doušnik iz susjednog sela pobjegao u Ameriku da bi izbjegao zasluženu kaznu.
Profesorica Ekonomske škole Mije Mirkovića Rijeka, Margarita Martinović, u suradnji s prof. Urošem Mikašinovićem, intervjuirala je gospođu Gizelu Sterpin povodom obilježavanja Dana sjećanja na holokaust i sprječavanja zločina protiv čovječnosti. Gospođa se prisjeća svih žrtava nacističkih režima tijekom Drugog svjetskog rata jer je i sama bila žrtva.

Možete li nam ukratko reći nešto o vašoj obitelji?
Zovem Gizela Sterpin. Odrasla sam u malenom selu u sjevernoj Istri. Od kada pamtim, moji roditelji bavili su se poljoprivredom i stočarstvom. Proizvodili smo uglavnom sve što nam je potrebno. Iz tog vremena imam lijepe obiteljske uspomene usprkos teškome i mukotrpnom životu.

P1130134

Kako ste živjeli prije rata?
Kao i u mnogim selima, u to vrijeme na selu je živjelo puno više ljudi pa je i kod nas bilo znatno više djece nego danas. Živjelo se skromno, ali bili smo složni pa ako bi nam nečega i nedostajalo mi to nismo primijetili.

Koliko ste bili stari kada je započeo rat?
Rat me je zatekao kao mladu djevojku. Nisam još bila udana, ali imala sam planove za budućnost s jednim mladićem, no rat je sve promijenio.

Je li vaša obitelj bila politički aktivna?
Ne. Cijela obitelj bavila se poljoprivredom i politika nam uopće nije bila važna pa se na nju nismo niti osvrtali. Nismo niti razmišljali da bi nam na živote mogla utjecati neka pojava na koju se uopće nismo obazirali.

Kakav je bio odnos Hrvata i Talijana?
Svi smo živjeli zajedno i nije bilo neke netrpeljivosti. Ljudi su lakše pronalazili zajednički jezik i nismo se obazirali tko je koje nacionalnosti.

019aa

Kako i zašto ste bili uhićeni?
Uhićena sam pod sumnjom da sam simpatizer partizanskog pokreta. Uz mene je uhićeno još šest ili sedam djevojaka iz našega sela. Kasnije smo doznali da se radilo o anonimnoj prijavi, no tek po završetku rata saznajemo tko nas je prijavio.

004

Sjećate li se trenutka uhićenja?
Vojska je došla u moje selo u jutarnjim satima. Isprva uopće nismo znali zašto su došli, no ubrzo smo saznali da postoji nalog za uhićenje svih djevojaka među kojima je bila i moja prijateljica Elza Sterpin .
Isprva smo odvedeni u pazinski zatvor gdje su se raznim metodama trudili dobiti od nas priznanje da surađujemo s partizanskim pokretom. U zatvoru sam bila desetak dana. Tukli su me i sukli (skinuli golu) da izdam partizane i njihove pomagače. Nisam htjela surađivati s njima, no moja prijateljica je, u nadi da će prestati mučenje, priznala suradnju. Ispalo je da je to velika pogreška jer su je upravo na temelju njenog priznanja pogubili. Nakon Pazina odveli su me u zatvor u Trstu – Coroneo, a nakon dvadesetak dana (4. 6. 1944.) deportirana sam u Auschwitz kao politički zatvorenik.

Kako je izgledala deportacija, jeste li znali kuda vas odvode?
Uglavnom smo putovali noću jer se tadašnji progon pokušavao što više sakriti od očiju javnosti. Bili smo svi zajedno u vagonima namijenjenima za prijevoz stoke. U jednom vagonu nagurali bi nas što više tako da je bilo vrlo skučeno. Najgore od svega je što nismo znali što nas čeka, gdje idemo i s kojim ciljem. To neznanje je možda i najgore od svega što smo prošli do trenutka dolaska u Auschwitz.

P4198860

Čega se sjećate prilikom dolaska u Auschwitz?
Prilikom dolaska morali smo stati u red iz kojeg su se izdvajali oni koji su sposobni za rad i oni drugi. Zahvaljujući dobrom fizičkom zdravlju stavljena sam u red ljudi koji su bili namijenjeni za obavljanje fizičkih poslova i to je bila sreća u nesreći jer sam dobila priliku raditi, a samim time i živjeti. Nažalost, puno ljudi koji su bili sa mnom u vlaku nisu dobili tu priliku. Nakon selekcije dobili smo uniforme s trokutom na leđima (politički zatvorenici) te je svaki zatvorenik dobio tetovažu na ruci u obliku broja pod kojim je vođen u evidenciji. Ja sam dobila broj 81658. Cijele smo dane radili po kiši, hladnoći. Kopali smo rovove, čistili fekalije i nosili stvari Židova iz vagona u magazine. Tukli su nas i izgladnjivali. Zbog neuhranjenosti dosegla sam težinu od 35 kg. U listopadu 1944. godine deportirali su nas u Ravensbück i nakon kratkog vremena prebačena sam u Ebersvalde gdje sam prisilno radila u tvornici granata. Od 4. 5.1945. Nijemci su s nama bježali pred Rusima. Rusi su nas poslije oslobodili i vratila sam se u Jugoslaviju, u Suboticu 15.10.1945. Doma (u Pomerišće) sam došla 25.10.1945.

011

Kako i kada ste se vratili kući?
Kraj rata dočekala sam u logoru. Dolaskom Sovjeta nitko se nije brinuo za nas, već smo samo pušteni i u tom trenutku smo shvatili da smo pred novim izazovom. Nalazili smo se u stranoj zemlji, opustošenoj ratom, bez igdje ičega i morali smo pronaći put kući. Nasreću, mnogi domaćini su nam pomogli na način da su nam ponudili zaklon i hranu. Moj put je vodio preko Berlina, Beograda i Rijeke. Nije bilo lako, no znala sam da me na kraju svega čeka moje rodno selo. Moja obitelj se iznenadila kada me vidjela jer su me dugo tražili i mislili su da sam mrtva. Dolaskom kući saznala sam da je moj budući suprug, kao pripadnik talijanske vojske, u engleskom zarobljeništvu. Nakon što je pušten, vratio se u Istru i napokon smo mogli započeti zajednički život ne opterećujući se prošlošću.

Kako ste uspjeli preživjeti sve užase logora?
Ključ uspjeha je pozitivno razmišljanje. Niti u jednom trenutku nisam si dozvolila klonuti duhom. Sve što sam prolazila doživljavala sam samo kao jednu ružnu životnu epizodu iz koje ću izaći još jača. Preživjela sam jer se nisam sekirala (brinula). Bit će ča bude!

DSC03516

Koja je vaša poruka mladima?
Sve nedaće kroz život uspjela sam prevladati jer nikad nisam dozvolila da me one definiraju. Nikada se nisam brinula. Moj moto je uvijek bio – Ako se nešto treba dogoditi, dogoditi će se.
Misliti dobro, raditi dobro i pomoći svima bez obzira na situaciju.

P1130144

Zahvaljujemo se gospođi Gizeli Sterpin, njenoj kćeri Silvani Sterpin i cijeloj obitelji na izdvojenom vremenu i prisjećanju na teške životne trenutke. Njih treba pamtiti i zapisivati da se zna što se dogodilo i što su ljudi proživljavali. Informacije se moraju zapisati i prenositi jer osobe poput gospođe Sterpin neće zauvijek biti tu. Sve ovo neka bude poticaj da nikada ne zaboravimo genocid nad Židovima i sustavno istrebljivanje ostalih naroda u najjezivijim „tvornicama smrti“ za vrijeme nacističkog režima u Njemačkoj.
Holokaust je jedan od najvećih zločina u povijesti čovječanstva. Od 1996. u Njemačkoj, a od 2005. i u cijelom svijetu, 27. siječnja je Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta jer je na taj datum 1945. prodorom sovjetskih trupa spašeno sedam i pol tisuća zatvorenika iz zloglasnog Auschwitza.

Margarita Martinović, prof.

PREZENTACIJA „GENEZA AUSCHWITZA“

UDRUGA ANTIFAŠISTA I ANTIFAŠISTIČKIH BORACA GRADA OPATIJE, SAVEZ ANTIFAŠISTIČKIH BORACA I ANTIFAŠISTA PGŽ I GRAD OPATIJA

S osobitim zadovoljstvom pozivaju Vas na

PREZENTACIJU: „GENEZA AUSCHWITZA“

Prezentacija će se održati u petak 6. rujna 2019. u 18:00 sati u Opatiji, Vila Antonio, Nazorova 2

Veselimo se Vašem dolasku!

geneza_au opt

Plan zajedničkih aktivnosti opatijskih škola i UABA Opatija

Zadnjih dana školske godine održan je već tradicionalni sastanak svih opatijskih škola sa UABA-om Grada Opatije na kojem je razmotreno što je zajednički napravljeno u protekloj školskoj godini i što bi se moglo napraviti iduće školske godine. Sastanku su nazočili ravnatelji i profesori povijesti, čelnici udruge, opatijski dogradonačelnik, a nisu mogli izostati ni prof. Tatjana Matetić i Oleg Mandić koji su pred puno godina osmislili ovaj danas već karizmatični korisni godišnji skup.


Bruno Starčić, predsjednik UABA, pozdravio je sve prisutne, zahvalio im na dolasku i ukazao na značaj tog zajedničkog rada. Dogradonačelnik Emil Priskić istaknuo je zadovoljstvo zajedničkom aktivnošću nazočnih i potvrdio da dugogodišnja inicijativa ima neprikosnovenu podršku Grada.
Suzana Cvjetković, tajnica UABA Grada Opatije, iznijela je sve što se odradilo u protekloj školskoj godini. Bilo je sveukupno 9 akcija (događanja i posjeta) koje su vrlo dobro odrađene i uz sudjelovanje velikog broja učenika, koji su bili vrlo zadovoljni pruženim iskustvom. Naročito Jasenovcem, Lipom i Vlakom za Auschwitz.
Bruno Starčić dao je prijedlog zajedničkih aktivnosti za slijedeću školsku godinu, koji je nakon rasprave prihvaćen uz manje dopune: 2019 – Lipa (OŠ), Dan rujanskih odluka, pripojenje matici zemlji, Hreljin (OŠ), Zavičajna povijest, posjet Kastavštini, Međunarodno dan Tolerancije. 2020 – 13. Memento, 11. DAF (Dani Antifašizma), Vlak sjećanja, Jama Ičići (75 g.), 75 g. Oslobođenja Opatije.
Datumi koji još nisu dogovoreni bit će odlučeni naknadno prema rasporedu u školama i terminima koji najviše odgovaraju profesorima i učenicima.
UABA Grada Opatije će organizirati prehranu i prijevoz za navedene izlete.

A.K.I.

XVI SPORTSKE IGRE ANTIFAŠISTA PGŽ U VIŠKOVU 08.06.2019.

Domaćin XVI sportskih igara antifašista PGŽ bila je UABA Viškovo.
Polaganjem vijenaca na spomenik u središtu Viškova odali smo počast stradalim partizanima u NOB-i i žrtvama fašističkog terora.

sp_igrevisk09
Naše snage na Susretima…

Organizatori su ekipe PGŽ ( Otok Krk, Kastav-Viškovo, Novi-Crikvenica, Gorski kotar, Liburnija,Riječki prsten,Opatija i kao priključena ekipa UA Buzet) srdačno dočekali, podijelili takmičarske majice i marendu. Sportske discipline su bile: boćanje, briškula i trešeta, pikado i šah, a potezanje konopa je bilo revijalno. Ekipa Buzeta je sudjelovala po prvi put u takmičarskom dijelu jedino nisu mogli ponijeti prijelazni pehar ukoliko ga osvoje, jer on ostaje u PGŽ.
Svečano otvaranje bilo je u Domu Hrvatskih branitelja. Bilo je oko 250 učesnika.
Nakon intoniranja Himne, te svečane pjesme PGŽ,minutom šutnje odana je počast svim borcima u NOB.i, braniteljima u Domovinskom ratu kao svim antifašistima umrlim u protekloj godini.
U ime UABA Viškovo takmičare je pozdravio predsjednik Mladen Hero. Načelnica Općine Viškovo Sanja Udović, zaželjela je dobrodošlicu takmičarima,da se sportski takmiče i ponesu lijepe uspomene iz Viškova. Dinko Tamarut predsjednik SABA PGŽ ukazao je na značaj ovih sportskih igara u cjelokupnom društvenom životu zajednice i razvijanja pozitivnih ideja antifašizma na zajedništvu i druženju. Goran Petrc, pročelnik u uredu Županije je u ime župana pozdravio sve prisutne i rekao da je Županija pokrovitelj sportskih igara antifašista, zaželio dobro nadmetanje i proglasio XVI sportske igre otvorenima.
Natjecanje je proteklo u pravom sportskom duhu. Svi su se borili do zadnje snage sa željom da postignu što bolji rezultat.
Ove godine Opatijci su osvojili 3 zlata i to u boćanju, briškuli i trešeti i pikadu. Time su osvojili i prijelazni pehar koji će biti u njihovom vlasništvu do sljedećih igara koje će se održati u Čavlima.
Čestitke svim takmičarima! Bravo!
Vidimo se na sljedeće godine na XVII sportskim igrama PGŽ!

sp_igrevisk37
Zajednička fotografija za uspomenu!

Galeriju fotografija s druženja pogledajte ovdje

OPATIJSKA FORMULA ZAJEDNIŠTVA

U Poljanama na boćariji je održan sportski susret opatijskih branitelja i antifašista. Dvije su udruge (UABA i DVDR) pred par godina odlučile manifestirati uzajamno uvažavanje i drugarstvo povremenim održavanjem međusobnih sportskih natjecanja i shodno tome druženja. Ovo, koje je održano proteklog vikenda, bilo je već treće u zadnjih par godina. I sve pod pokroviteljstvom Grada Opatije.

Event je službeno otvorio dogradonačelnik Emil Priskić: u prigodnom govoru koji je izazvao buran pljesak, istaknuo je kako su nažalost ovakvi susreti više iznimka nego pravilo u našoj razjedinjenoj Hrvatskoj. A upravo bi takvi primjeri zajedništva trebali biti inspiracija za sve druge. U znak potvrde tih riječi na otvorenoj pozornici čvrsto su se rukovali Bruno Starčić, predsjednik UABA i Anto Josipović predsjednik DVDR uz burno odobravanje općinstva.

Natjecalo se u nekoliko disciplina: boćanje, briškuli i trešete, pikadu, šahu i mori japonese. Uz brojne natjecatelje i navijače prelazni pehar ove su godine osvojili natjecatelji UABA.

Uz vojnički grah i čašu mladog vina u dobrom je raspoloženju proveden ostatak prekrasnog jesenjeg dana.

Predavanje Kota 499 – Luben – ključ za oslobođenje Rijeke

Povodom obilježavanja dana oslobođenja grada, UABA Grada Opatije organizira predavanje o ratnim operacijama koje su okončale drugi svjetski rat na našim prostorima. Nakon serije predavanja koja su tematikom obuhvatila završne operacije u Opatiji, na Liburniji i zaleđu te Istri, na redu je predavanje o oslobođenju Rijeke. Predavač Rajko Samueli Kačić, vrsni poznavatelj tematike objasniti će taktičke vojne manevre koji su izvedeni na ovom području te teške civilne i vojne gubitke s obiju strana koji su doveli do povlačenja njemačkih snaga iz ratom razorene Rijeke 3. svibnja 1945.

Predavanje je kao i uvijek besplatno, a očekujemo Vas u Kulturnom domu Zora 27.4. 2018. s početkom u 18 sati.

Plakat Luben