Za pet godina postojanja u Auschwitz je dopremljeno oko dva miliona ljudi, sa prvenstvenim ciljem da budu ubijeni i tijela im spaljena u jednom od tamo aktiviranih krematorija. Ali nije se baš sve poklopilo prema zamisli Hitlera i njegovih sljedbenika. U prvom redu i najglavnije: nisu pobijedili u Drugom Svjetskom ratu, pa nije bilo ni vremena za pobiti 12 miliona Židova i sijaset kolateralnih žrtava shodno nacističkim procjenama, namjerama i planovima zacrtanim u Protokolu iz Wannseea od 20. siječnja 1942 godine.
27. siječnja 1945 Crvena Armija je oslobodila Auschwitz. Zatekla je 2000 mrtvih logoraša, ali i 4400 još živih. Među njima bio sam i ja…
Sedam dana ranije Nijemci su pred nastupajućom opasnosti pobjegli i sobom poveli 80.000 uznika („marš smrti“). Na putu je njih 20.000 uspjelo pobjeći, 20.000 je ustrijeljeno, a 40.000 ih je stiglo u druge njemačke koncentracijske logore.
Dakle tih je dana bilo preživjelih aušvickih logoraša 64.000. Njima valja pribrojiti one koji su već ranije deportirani iz Auschwitza na prisilni rad u Njemačku i koji do tog čas nisu bili ubijeni – od gladi, od ropskog rada, od savezničkog bombardiranja ili od njemačkog metka. Svi su oni bili živi svjedoci ekstremnog zločina – Auschwitza, s time da su ovi posljednji trebali preživjeti još nešto više od tri mjeseca: njihovo je naime oslobođenje nastupilo tek završetkom rata početkom svibnja.
Godine su prolazile. Nikada se nije uspjelo sačiniti spisak preživjelih logoraša sa tetoviranim uzničkim brojem na lijevoj podlaktici. Samo je ta tetovaža, naime, neprikosnoveno ukazivala na to, da je dotična osoba tijekom svog križnog puta bila u Auschwitzu. Uznici drugih nacističkih logora smrti nisu imali „privilegiju“ tetovaže… A najpoznatiji takav nepotpuni spisak je onaj začet od međunarodnog Crvenog križa iz Bad Arolsena.
S godinama se broj ovih svjedoka neminovno smanjivao. Zadnjih godina rapidno. Njihov je biološki sat sve brže otkucavao. Pred par godina (2015.) pozvan sam bio na obilježavanje 70 godišnjice oslobođenja Auschwitza: bilo nas je 293 pozvanih. Predstavljali smo 10% tada još živih preživjelih iz cijeloga svijeta – njih 2931.
Danas računam da nas nema više od od 1000. U Hrvatskoj, nakon nedavne smrti prijatelja mi Lustiga, vjerujem da sam sa mojih 87 godina posljednji živući uznik iz Auschwitza.
Sa uznicama je međutim situacija nešto drukčija. Posebno u našoj i Istarskoj županiji. 1944 su naime obje bile dio Adriatische Kűstenlanda, provincije IV Reicha odakle su samo ženske zatvorenice slali u Auschwitz. Muške u Dachau.
U takvoj me situaciji neobično obradovalo nedavno saznanje da tu, pored mene, u Rijeci živi GIZELA STERPIN, koja je u svibnju 1944 poput mene bila zatvorena u tršćanskoj tamnici „Coroneo“. Transportom je odvezena u Auschwitz tog 4. lipnj a, mjesec dana prije mene. Gospođa Gizela ima danas 96 godina.
Profesorica Ekonomske škole „Mijo Mirković“ Rijeka, Margarita Martinović, u suradnji sa prof. Urošem Mikašinovićem, intervjuirala je ove godine gospođu Gizelu Sterpin povodom obilježavanja Dana sjećanja na holokaust i sprječavanja zločina protiv čovječnosti. Njihovom dobrotom prenosimo u nastavku hvalevrijedan materijal objavljen na stranicama njihovih školskih novina.
Sve to pri saznanju da živih svjedoka Auschwitza ima još vrlo malo, pa iskoristimo njihovu spremnost i mogućnost da od njih, kao neposrednih žrtava, dobijemo svjedočanstva najsvirepijih zločina Drugog svjetskog rata. I to sve pod poznatom krilaticom: BILO JE JER SAM I JA BIO TAMO !