Za pet godina postojanja u Auschwitz je dopremljeno oko dva miliona ljudi, sa prvenstvenim ciljem da budu ubijeni i tijela im spaljena u jednom od tamo aktiviranih krematorija. Ali nije se baš sve poklopilo prema zamisli Hitlera i njegovih sljedbenika. U prvom redu i najglavnije: nisu pobijedili u Drugom Svjetskom ratu, pa nije bilo ni vremena za pobiti 12 miliona Židova i sijaset kolateralnih žrtava shodno nacističkim procjenama, namjerama i planovima zacrtanim u Protokolu iz Wannseea od 20. siječnja 1942 godine.
27. siječnja 1945 Crvena Armija je oslobodila Auschwitz. Zatekla je 2000 mrtvih logoraša, ali i 4400 još živih. Među njima bio sam i ja…
Sedam dana ranije Nijemci su pred nastupajućom opasnosti pobjegli i sobom poveli 80.000 uznika („marš smrti“). Na putu je njih 20.000 uspjelo pobjeći, 20.000 je ustrijeljeno, a 40.000 ih je stiglo u druge njemačke koncentracijske logore.
Dakle tih je dana bilo preživjelih aušvickih logoraša 64.000. Njima valja pribrojiti one koji su već ranije deportirani iz Auschwitza na prisilni rad u Njemačku i koji do tog čas nisu bili ubijeni – od gladi, od ropskog rada, od savezničkog bombardiranja ili od njemačkog metka. Svi su oni bili živi svjedoci ekstremnog zločina – Auschwitza, s time da su ovi posljednji trebali preživjeti još nešto više od tri mjeseca: njihovo je naime oslobođenje nastupilo tek završetkom rata početkom svibnja.
Godine su prolazile. Nikada se nije uspjelo sačiniti spisak preživjelih logoraša sa tetoviranim uzničkim brojem na lijevoj podlaktici. Samo je ta tetovaža, naime, neprikosnoveno ukazivala na to, da je dotična osoba tijekom svog križnog puta bila u Auschwitzu. Uznici drugih nacističkih logora smrti nisu imali „privilegiju“ tetovaže… A najpoznatiji takav nepotpuni spisak je onaj začet od međunarodnog Crvenog križa iz Bad Arolsena.
Nastavi čitati “Oleg Mandić: NIKADA ZABORAVITI PREŽIVJELE AUSCHWITZA !”